Između Trumpa i Hitlera, recenzija knjige New York Timesa ujedno je i politička kritika

Fotografija Glena Bowmana putem Flickra.

DO cvrkut iz Politico's Timothy Noah Wednesday je skrenuo pozornost na recenziju Michika Kakutanija o novoj biografiji Adolfa Hitlera. The naslov jer recenzija na web stranici New York Timesa glasi:

“U ‘Hitleru’, uspon od ‘Dunderheada’ do Demagoga.”

Nasmiješio sam se pametnoj paraleli tih D-riječi. Ali ostao sam zbunjen Noinim nagovještajem da se recenzija 'Hitlera' zapravo ne bavi Hitlerom.

Tada sam shvatio: Radi se o Donaldu Trumpu.

Prošle godine kada je moj prijatelj Arthur Caplan, etičar sa Sveučilišta New York, napisao kolumnu uspoređujući Trumpa s Hitlerom , prigovorio sam, ne zbog ljubavi prema Trumpu, već zbog Arthurove upotrebe umorne analogije. Navedite predsjednika - bilo koje strane - i ja ću vam pronaći antagoniste koji su ga usporedili s Hitlerom. George W. Bush? Ček. Barack Obama? Ček.

No, Arthur je ustrajao, a u čestim porukama o Trumpovoj kampanji koje imaju kvalitetu rekao sam ti tako, pojačao je svoju optužbu da je Donald Der Fuhrer s crvenom kosom.

Što se tiče Kakutanijeve recenzije Hitlerove biografije, Trump se uopće ne spominje. Možda nije imala namjeru okarakterizirati republikanskog kandidata kao fašista. Njezin odabir detalja - posebno karakterizacija Hitlera autora Volkera Ullricha - stvara dvostruku sliku, poput ustajanja od Dalijeve slike gole žene, žmirenja očiju i gledanja slike Abrahama Lincolna.

Možda griješim (i pozivam nju ili druge da me isprave), ali vjerujem da je Kakutani u ovoj recenziji stvorio nešto izvanredno i možda originalno. Želim mu dati ime: 'recenzija ključa', odnosno 'recenzija s ključem'. Ova fraza je, naravno, prilagođena iz starijeg žanra, 'rimskog ključa', romana s ključem.

Ključ je metaforičan. Ako ga imate, možete pročitati roman ili pogledati film i shvatiti da je izmišljeni predsjednik zapravo, recimo, Bill Clinton.

Dopustite mi da budem jasan: Kakutani nam je dao autentičnu i temeljitu recenziju 'Hitlera'. To što on služi kao svojevrsna politička alegorija za naše vrijeme je funkcija vremena recenzije (tjedni nakon prve rasprave), zeitgeist i ono što ja – a pretpostavljam i mnogi drugi čitatelji – nosim u tekstu: to jest, naša posredovana iskustva i gorljiva mišljenja o Trumpu.

Kako bih provjerio svoju teoriju, pročitao sam recenziju drugi put, pa treći put. U trećem čitanju označio sam tekst highlighterom u bilo kojem trenutku gdje sam osjetio da bi netko mogao napraviti usporedbu s Trumpom. Ispisani tekst od četiri stranice označio sam na 26 mjesta. Gotovo je napola žuto.

Bilo bi nepravedno prema recenziji navesti sve ove primjere. Evo nekih iz jednog odlomka u kojem povjesničar podsjeća čitatelje da:

• Hitler je bio učinkovit govornik i glumac.
• Preuzeo je razne maske, hraneći se energijom svoje publike.
• Specijalizirao se za velike, kazališne skupove sa spektakularnim elementima posuđenim iz cirkusa.
• Sadržaj svojih govora prilagođavao je ukusima svoje niže srednje klase, nacionalističko-konzervativnih, etničko-šovinističkih slušatelja.
• Svoje je govore začinio grubim frazama i ponižavanjem hecklera.
• Ponudio se kao vizionarski vođa koji bi mogao uspostaviti red i zakon.

Taj je popis bliska parafraza jednog odlomka. Pročitajte recenziju imajući na umu moju teoriju i označite svoje fraze koje imaju Trumpovu crtu koja se krije ispod usluge.

Postavlja se pitanje da li je Kakutani, čiji sam rad čitao i divio mu se dugi niz godina, namjeravao ovaj učinak i treba li on stajati kao legitiman oblik novinarstva. U eri u kojoj se 'transparentnost' smatra glavnom vrlinom u novinarskim etičkim kodeksima koji se uvijek razvijaju, 'recenzirati ključ' može ispasti - da budemo ljubazni - previše lukav.

Zašto ne dodati odlomak u kojem se prepoznaje važnost Hitlerove biografije za politiku Amerike 21. stoljeća, možda kao priču upozorenja? Forma koju je odabrala - možda čak i izmislila - daje joj poricanje, dakako.

Pokušavao sam smisliti presedane, oblike novinarstva koji su djelovali na dvije različite razine. Mislio sam na njih dvoje.
Peter Meinke, floridski pjesnik laureat i stari prijatelj, boravio je u Poljskoj dok su komunisti još bili na vlasti.

U 1970-ima, rekao je, Poljaci su novine ocrnjivali kao samo partijsku propagandu. S druge strane, pjesnici bi punili stadione. Mogli su govoriti, pod velom poezije, neizrecivu istinu.

Posjetio sam Singapur 1992. kako bih vodio seminare pisanja za novinske novinare. Ta važna otočna zemlja imala je autoritarnu vladu - međunarodno poznatu po tome što gađa čak i sitne kriminalce - s strogim aktom o službenim tajnama kako bi novinare držala u redu.

Iako novinari možda ne bi mogli pisati o političkoj korupciji u Singapuru, mogli su slobodno pisati o takvoj korupciji u, recimo, Tajlandu. Povremeno, kad sam pročitao izvješće o toj sjevernoj zemlji, palo mi je na pamet da su se ušuljali i na probleme u svojoj zemlji.

S obzirom na Kakutaninu ulogu recenzenta knjige, nisam siguran da bi New York Times želio da ona da mišljenje o Donaldu Trumpu. Mislim da je ona iznijela dokaze, a nama prepustila ostalo.