Zbog toga pišemo priče

Snimka zaslona, ​​The New York Times

Većina tekstova koje u novinarstvu nazivamo pričama pravilnije se nazivaju reportažama. Nepreciznost naše nomenklature je važna jer su razlike između izvještaja i priča važne, kako u načinu na koji se proizvode, tako iu načinu na koji se primaju.

Razlike, tvrdio sam, počinju sa svrhom izvješća. Općenito, pišemo izvješća kako bismo prikupili, razvrstali, provjerili i objavili informacije u javnom interesu. Ukratko, javljamo se da obavijestimo. Dobar izvještaj vas tamo upućuje. To je ono što trebate znati. Obratite pažnju na to.

Priča je drugačija. Na kraju, nitko ne čita priču radi informacija. Nitko ne čita “Prohujalo s vihorom” da bi dobio informacije o građanskom ratu. Nitko ne čita “Hamleta” kako bi saznao kako doći do dvorca Elsinore. Za to vam je potrebna karta ili raspored vlakova.

Svrha priče je obogatiti vaše iskustvo. Priča vas ne usmjerava tamo, ona vas tamo postavlja. U određenom smislu, priča je oblik prijevoza. Podiže vas s mjesta na kojem čitate i nosi vas u drugo vrijeme i na drugo mjesto. To vrijeme može biti jučer, a mjesto sljedeće selo. Ili vrijeme može biti prije 2000 godina, a mjesto je staja u Betlehemu.

Izvješća su po dizajnu namijenjena nefikciji. Izmišljeno izvješće je oblik nesavjesnog rada.
Nije tako s pričama. Bog ili evolucija ili oboje dali su ljudskim bićima mozak određene veličine. Taj nas mozak osnažuje jezikom. Taj se jezik može koristiti za izdavanje izvještaja ili pričanje priča. Te priče mogu izravno odgovarati onome što nam se dogodilo. Ili mogu biti u potpunosti izmišljeni, oblik priče koji nazivamo fikcija.

U briljantnoj i korisnoj knjizi “O podrijetlu priča”, novozelandski znanstvenik Brian Boyd sugerira da s evolucijske točke gledišta, fikcija nadmašuje nefikciju. Fikcija je viša sila. Zašto? Budući da fikcija uvelike proširuje raspon zamjenskog ljudskog iskustva. Omogućuje nam da budemo spašeni s Ishmaelom na kraju “Moby Dicka” ili da lutamo New Yorkom s Holdenom Caulfieldom.

Bez da bude reduktivan, Boyd moć pripovijedanja uokviruje u evolucijskim terminima. Ukratko, iskustvo priča mora pridonijeti našem opstanku. To čini na dva načina: prvo, pomaže nam naučiti prijetnje našem opstanku, zlikovce, čudovišta, kuge i vrtloge. Zatim nam priče pokazuju modele suradnje, kako ljudska bića rade zajedno kako bi formirali zajednicu ili se bore protiv tiranije. Ukratko, uči nas što učiniti, a što izbjegavati.

Moj prijatelj Tom French, jedan od velikih novinarskih pripovjedača i učitelja, ne slaže se s Boydom o superiornosti fikcije nad nefikcijom. On tvrdi da se fikcija može odbaciti kao 'samo priča ili samo izmišljotina'. Nefikcijsko djelo izvučeno je izravno iz stvarnog svijeta i ukazuje na opasnosti ili heroje koje sada možete vidjeti.

Vratio sam se na ove teorije i argumente nakon što sam pročitao priču Rukminija Callimachija za The New York Times. Naslov u mojim lokalnim novinama bio je: 'Sustav silovanja prisiljen od strane ISIS-a.' Podnaslov je glasio: 'Borci navode svoju religiju kako bi opravdali porobljavanje jezidskih djevojaka.'

Ovo je bila užasna priča za čitanje, ali osjećao sam dužnost to učiniti. Na kraju me to ispunilo bijesom i na trenutak me uvjerilo da se civilizirane zemlje, bez obzira na njihove inhibicije, moraju ujediniti kako bi zbrisale ISIS s lica zemlje. Što bi izazvalo takav odgovor? Iz priče:

QADIYA, Irak - U trenucima prije nego što je silovao 12-godišnju djevojčicu, borac Islamske države izdvojio je vrijeme da objasni da ono što će učiniti nije grijeh. Budući da je predtinejdžerka prakticirala drugu vjeru osim islama, Kur'an mu je ne samo dao pravo da je siluje – već je to odobravao i poticao, inzistirao je.

Vezao joj je ruke i začepio usta. Zatim je kleknuo pored kreveta i klanjao se u molitvi prije nego što je stao na nju.

Kad je sve bilo gotovo, kleknuo je da se ponovno pomoli, pri čemu je silovanje završio djelima vjerske pobožnosti.

'Stalno sam mu govorila da boli - molim te prestani', rekla je djevojka čije je tijelo toliko malo da bi odrasla osoba mogla kružiti oko struka s dvije ruke. “Rekao mi je da prema islamu smije silovati nevjernicu. Rekao je da se silovanjem približava Bogu”, rekla je u intervjuu sa svojom obitelji u ovdašnjem izbjegličkom kampu, u koji je pobjegla nakon 11 mjeseci zatočeništva.

Priča postaje sve uznemirujuća. Zahtijeva više od jednog paragrafa, tog uređaja u kojem se anegdotski tragovi pretvaraju u kontekst i informacije. Prema riječima mog bivšeg Poynterovog kolege Chipa Scanlana, ovaj komad ima 'zonu oraha':

Sustavno silovanje žena i djevojaka iz jezidske vjerske manjine postalo je duboko upleteno u organizaciju i radikalnu teologiju Islamske države u godini otkako je grupa objavila da oživljava ropstvo kao instituciju. Intervjui s 21 ženom i djevojkom koji su nedavno pobjegli od Islamske države, kao i ispitivanje službenih komunikacija grupe, rasvjetljavaju kako je ta praksa ugrađena u temeljna načela grupe.

Trgovina jezidskim ženama i djevojkama stvorila je trajnu infrastrukturu, s mrežom skladišta u kojima su žrtve smještene, sobama za gledanje u kojima se pregledavaju i prodaju, te namjenskom flotom autobusa koji se koristi za njihov prijevoz.

Prošle godine oteto je ukupno 5.270 Jazida, a najmanje 3.144 se još uvijek nalaze u pritvoru, prema čelnicima zajednice. Kako bi ih riješila, Islamska država je razvila detaljnu birokraciju seksualnog ropstva, uključujući kupoprodajne ugovore ovjerene od strane islamskih sudova kojima upravlja ISIS. A praksa je postala ustaljeno oruđe regrutacije za privlačenje muškaraca iz duboko konzervativnih muslimanskih društava, gdje je povremeni seks tabu, a izlasci zabranjeni.

Priče su čudna i složena sredstva komunikacije. Svatko od nas u čitanje teksta unese svoju autobiografiju. Koliko god ja bio ogorčen pričom iz Timesa, potencijalni kandidat za ISIS može biti ohrabren scenom koju je opisao Callimachi.

Ključ za to vodstvo – i za sve narativno pisanje – je građevni blok scene.

Izvještaj sljedećeg dana u The Washington Postu otkrio da “Vođa Islamske države osobno je držao 26-godišnju Amerikanku kao taoca i silovao je više puta, prema američkim dužnosnicima i njezinoj obitelji.” Koliko god bilo teško saznati za strašnu sudbinu humanitarne djelatnice Kayle Mueller, činjenica da je objavljena kao vijest, a ne priča mijenja prirodu doživljaja čitatelja.

Izvješće se oslanja na niz pouzdanih pitanja koja sežu unatrag više od stoljeća: Tko, što, gdje, kada, zašto i kako.

Priča pretvara te elemente i pokreće ih, tako da tko postaje lik, što postaje scenska radnja, gdje postaje okruženje, kada postaje kronologija, zašto postaje motiv i kako postaje kako se to dogodilo.

Grafika: Gurman Bhatia / Poynter

Svestranost ovih oblika znači da pisci mogu kombinirati izvještaj i priču, kao i Callimachi. Takvi hibridi imaju različita imena u novinarstvu: isprekidana linija, pješčani sat, anegdota potkrijepljena otkačenim paragrafom.

Novinarstvo se gradi na temelju izvješća. Ali ništa u izvješću ne može stvoriti empatiju kao što to čini dobro ispričana priča. Novinar Timesa u biti me prisiljava da gledam tu djevojku koju siluje molilac. Dio izvještaja mi kaže da je prošle godine oteto 5.270 takvih mladih žena. To je šokantan broj, ali nimalo šokantniji od onoga što me priča prisiljava da doživim: slobodna djevojka koja pati od ruku jednog muškarca čije je srce pokvareno nepodnošljivom ideologijom.