Oscari nas podsjećaju da su filmovi 'bazirani na istinitoj priči' više zabava nego činjenica

Slika Freddieja Mercuryja pojavljuje se na ekranu dok Brian May, lijevo, i Adam Lambert iz Queena nastupaju na dodjeli Oscara prošle godine. (Fotografija Chrisa Pizzella/Invision/AP)

Sigurno je vrijeme za Oscara, jer je odjednom kredibilitet Hollywooda doveden u pitanje. Opet.

Ovo je stari refren u posljednjim mjesecima koji prethode dodjeli Oscara, koje su svake godine preplavljene biografskim i povijesnim epovima, a svi se natječu za kipiće. Ovogodišnji omiljeni argumenti o točnosti tiču ​​se papa i tiska. Clint Eastwood bio je osvrnut zbog napada na medije u svojoj drami 'Richard Jewell', a Netflixova nada za Oscara 'Dva pape' zaradila je ismijavanje nekih papinskih purista koji su film Fernanda Meirellesa smatrali netočnim i zaglupljenim za komercijalnu publiku. (Potpuno razotkrivanje, također sam osudio Jewell, iako iz osobnih razloga ).

Svoje kolege filmske kritičare pitam: ne bismo li trebali biti jednako marljivi u filmovima o 'pronađivanju istine' tijekom ostalih osam mjeseci u godini? Ili to, ili prihvatiti oskara kao čistu zabavu, kao što to činimo, recimo, s ljetnim filmovima? Držati film na višem pragu točnosti zbog datuma izlaska nije samo nepravedno prema redateljima; netočno je za čitatelje i gledatelje.

Istina je da u 15 godina filmskog izvješćivanja i recenziranja nikada nisam intervjuirao redatelja dugometražnog filma koji bi bio toliko zabrinut da razjasni činjenice u bilo kojem filmu “temeljenom na istinitoj priči”. Redatelji dokumentarnih filmova različiti su (osobito Werner Herzog), iako ne griješite: montiraju snimke s istom namjerom kao i njihovi kolege iz igranih filmova - da ispričaju uvjerljivu priču.

Ali od Chrisa Nolana (“Dunkirk”) preko Martina Scorsesea (“Goodfellas”) do Eastwooda, detalji su uvijek bili u pozadini drame. Bez iznimke, redatelji koji promoviraju svoje filmove temeljene na istinitoj priči rekli su mi da njihov posao nije podučavanje povijesti (ako ništa drugo, studiji smatraju da je to smrt na kino blagajnama). Umjesto toga, kažu, njihov je posao točno uhvatiti emocije koje izviru iz te povijesti (redatelji vole riječ zeitgeist). Čak mi je i Tom Hanks, koji je igrao glavnu ulogu u toliko ogorčenom somalijskom piratskom filmu 'Captain Phillips', rekao da ga je ta uloga privukla jer je uhvatila napore života na moru, a ne suptilnosti.

Taj pristup 'hvatanja bitnosti' vjerojatno se neće uskoro promijeniti, osobito s obzirom na uspjeh dva filma prošlog vikenda na dodjeli Zlatnih globusa, '1917' i 'Bilo jednom... u Hollywoodu'. U oba slučaja redatelji su prihvatili priče temeljene na istinitim događajima, ali s pristupom koji se uvelike razlikuje od konkurentskih filmaša.

U “1917”, izmišljenoj priči o dvojici vojnika iz Prvog svjetskog rata koji se utrkuju kako bi spriječili samoubilački marš, redatelj Sam Mendes završio je film postscriptom u kojem se kaže da je film posvećen njegovom djedu, veterinaru iz Prvog svjetskog rata Alfredu Hubertu Mendesu, koji je rekao svojoj obitelji tu priču nebrojeno puta.

Quentin Tarantino, koji je režirao “Bilo jednom...u Hollywoodu”, voli stvarati pustoš povijesnim izvještajima. Završio je “Inglorious Basterds” s herojima koji su ubili Hitlera u erupciji metaka i plamena.

Učinio je nešto slično u “Hollywoodu”, uzevši užas iz stvarnog života ubojstava Charlesa Mansona i dajući gledateljima visceralni završetak kakav bi više voleli (i da se u njemu vide izravne značajke).

Hollywood Foreign Press Association obasula je oba filma nagradama. “1917” je osvojio Zlatni globus za najbolju dramu i redatelja, dok je “Hollywood” osvojio najbolju komediju ili mjuzikl i najbolji scenarij za Tarantina. 'Pape', 'Irac' i 'Jewell' su uglavnom zaboravljeni.

Čak se i držanje filmova temeljenog na istinitoj priči uz vatru činjenica čini glupo. Koja se učinkovita zabava, na nekoj razini, ne temelji na istini? Kao što sva glazba crpi iz nota koje su već svirane, tako su i reduktivne teme u filmu. “Ratovi zvijezda” su u biti priča otac-sin. “Casablanca” govori o ljubavi za vrijeme rata. Ne možete osjećati autorska prava.

Holivudski se rukovoditelji čak i trude ukazati na činjenične nedostatke filma - sve dok je iz drugog studija. Harvey Weinstein bio je poznat po tome što je pokazao istinitost filmova drugih studija temeljenih na istinitoj priči. Ne mogu nabrojati koliko je publicista ispod glasa šapnulo kad sam pitao o konkurentskom biografskom filmu ili povijesnom portretu: “Čujem da nije loš film. Šteta što nije istina.”

Dakle, ako Hollywood neće promijeniti svoje načine, možda ćemo mi to morati. I “Bohemian Rhapsody” i “Rocketman” pune su netočnosti u prikazima svojih subjekata, Freddieja Mercuryja i Eltona Johna. Ali 'Rapsodija', koja je izašla tijekom sezone Oscara 2018., prošla je mnogo rigoroznije ispitivanje od 'Rocketmana', objavljenog ovog ljeta. Ispitivanje jednog nad drugim podrazumijeva probleme s točnošću, što samo po sebi postaje novinarska netočnost.

Možda je odgovor tretirati filmove temeljene na istinitoj priči na način na koji tretiramo političke skupove, koji su jezivo slični: i jedni i drugi uzimaju slobodu činjenicama kako bi pridobili naklonost većinom slaboumne publike koja se neće truditi pogledati sami doznaju činjenice.

Dakle, posao pada na nas da gledamo 'istinite priče' sa zrnom soli veličine kamena i pretpostavkom da će zahtijevati provjeru činjenica. Tko zna? Možda čak i poboljša naše filmske kritike, bočna traka koja uspoređuje činjenice s fikcijom.

Vrijeme je da odlučimo hoćemo li te filmove tretirati kao novinare ili kao publiku. Filmove temeljene na istinitoj priči moramo smatrati onim što oni zapravo jesu: ne dječji skup činjenica, već daska za skok u dublje znanje. Holivudski filmovi su samo štapovi za gatanje.

Filmski kritičari već su ispali iz posla utvrđivanja činjenica. Možda je vrijeme da poradimo na mišićnoj memoriji.

Scott Bowles bio je 10 godina holivudski reporter i filmski recenzent za USA Today. Ovih dana piše na hollywoodbowles.com i criticschoice.com