Pulitzerov nagrađeni novinar Jim Dwyer, cijenjen

Roy Peter Clark piše: 'Ono čemu se najviše divim kod Dwyera je njegovo utjelovljenje književnog i novinarskog senzibiliteta.'

(Shutterstock)

Napomena urednika: ovaj članak ponovno postavljamo kako bismo odali počast Jimu Dwyeru koji slijedi njegova smrt 8. listopada . Izvorno je objavljena 18. srpnja 2006.

Kad vidim tekstove određenih novinara, pročitat ću sve što napišu. Jim Dwyer The New York Timesa jedan je od njih. Jim je, po mom mišljenju, postao prozni pjesnik 11. rujna, novinar koji je s posebnom pristojnošću i snagom uspio zabilježiti dugotrajne učinke užasnog dana.

Jim je osvojio ASNE nagrada za istaknuto pisanje za njegove kratke priče o određenim objektima koji su postali relikti katastrofe Twin Towers: čistač koristi se za bijeg iz dizala, obiteljska fotografija pronađeno u ruševinama, papirnatu čašu koristio za davanje vode žednom preživjelom.

Pet godina kasnije, bol i dalje pronalazi obitelji izgubljenih. U nedavna priča , Dwyer opisuje nevolju triju obitelji koje su saznale da 911 kaseta od 11. rujna sadrži glasove njihovih najmilijih.

Počinje:

Ne, isprva su odlučili Joe i Marie Hanley, neće slušati snimku 911 svog sina Chrisa koji poziva u pomoć Windows on the World.

I ne, složili su se Jack Gentul i njegovi sinovi, nisu imali namjeru pustiti snimku Alayne Gentul, supruge i majke, koja je pozvala hitnu sa sjevernog tornja Svjetskog trgovinskog centra.

Hoće li 11. rujna ikada biti gotov, pitala se Debbie Andreacchio, nakon što ju je ured gradonačelnika nazvao u ponedjeljak, na rođendan njezina brata Jacka, i rekao da je telefonirao hitnoj to jutro prije četiri i pol godine.

Izbor tri primjera nije slučajan. Dwyer zna da u pisanom obliku tri predstavlja cjelinu. Iskoristit će obećanje tog broja da razvije tijelo priče, organizirano oko iskustava obitelji Hanley, Gentul i Andreacchio, tim redoslijedom.

Primijetite još jednu strategiju u tom tragu: Dwyer uspostavlja obrazac u prva dva odlomka ponavljajući riječ “ne”, ali za treći primjer, on mu daje zaokret. To je dobar alat: postavite uzorak, a zatim ga mijenjajte. Tamo, tamo i tamo.

U Dwyerovoj priči predviđam posebne i neobične riječi, posebno fraze koje nisam navikao vidjeti u vijestima: “Ma koliko bile ometajuće, vrpce imaju jedinstvenu moć kao zvučne relikvije i kao portali u izgubljeni i nevidljivi trenutak za ove tri obitelji.” I pogledajte ovo: “Za mnoge od onih koji su najbliži danu, objavljivanje snimki još je jedan sizifov trenutak u maršu od 11. rujna, u kojem se čini da svaki korak naprijed u vremenu prati onaj koji ih šalje vraćajući se opet prema danu.”

S obzirom na kataklizmičnu prirodu događaja, jezik religije i mitova čini se prikladnim i s poštovanjem. Ako znaš mit o Sizifu , možete doživjeti priču na dubljoj razini. Ako ne, značenje možete dobiti iz konteksta.

Ovdje ima puno alata: Koristite tri za predstavljanje cjeline; uspostavite obrazac, a zatim ga izokrenite; koristiti zanimljive riječi koje čitatelji mogu razumjeti iz konteksta; nemojte zaobilaziti mitsko ili poetsko ako djelu daje značenje.

Ono čemu se najviše divim kod Dwyera je njegovo utjelovljenje književnog i novinarskog senzibiliteta. Njegov rad može imati poetski ili narativni dojam, ali također vjeruje u korištenje dokaza i izvora koji, iako nisu znanstveni, stvaraju ono što on naziva 'reproducibilnim rezultatima' - stvari koje se mogu provjeriti.

Roy Peter Clark predaje pisanje u Poynteru. Može se dobiti putem e-pošte na e-mail ili na Twitteru na @RoyPeterClark.