Walter Lippmann o slobodi i vijestima: Stoljetno zrcalo za naša nemirna vremena

Jedna od prednosti preseljenja mog ureda iz gornjeg kuta Instituta Poynter dolje u njegovu knjižnicu je slučajno otkriće određenih knjiga. U stražnjem spremištu našao sam se ispred nekoliko polica rijetkih knjiga o novinarstvu, neke stare više od stoljeća.

Jedan mi je zapeo za oko: 'Liberty and the News', tanki svezak koji sadrži dva članka iz časopisa koje je 1919. napisao Walter Lippmann. Doktorirao sam englesku književnost, a ne novinarstvo i komunikologiju, tako da nisam imao prilike formalno proučavati Lippmanna ili njegovog filozofskog protivnika, Johna Deweyja.

Susreo sam se s Lippmannom, ili naravno, uključujući njegovu definiciju vijesti u njegovoj najpoznatijoj knjizi 'Javno mnijenje', u kojoj razlikuje vijesti od istine, pri čemu je vijest označitelj događaja, a istina je šira slika svijeta na koje ljudska bića mogu djelovati. To je bila opojna stvar koja se može izvesti iz proučavanja rada jadnika umrljanih tintom.

U vrijeme svoje smrti 1974. Lippmann je postigao poseban status među novinskim kolumnistima. Dobitnik je dvije Pulitzerove nagrade. Njegovo mišljenje tražili su predsjednici i misaoni lideri diljem svijeta. Bio je jedan od osnivača urednika The New Republic. Što je najvažnije, novinarstvo je shvatio ozbiljno, ne kao zanat ili čak profesiju, već kao instrument demokracije. On je skovao fraze Hladni rat, i proizvodnja pristanka, i korištenje metafore 'stereotip' za opisivanje nepromišljenih generalizacija.

Primjerak Liberty and the News bio je dovoljno star da se njegov zaštitni omotač počeo raspadati u mojim rukama. Ispod naslova bila je ova reklama: “Sloboda, u modernom svijetu, ovisi o neometanom pristupu svim vijestima. Ova je knjiga cool, jasan i informiran prikaz koliko je javno mnijenje duboko upleteno u mrežu propagande, te sugerira mogućnost da tisak bude ispravno informiran i stvarno slobodan.”

“Vau”, pomislio sam kad sam to pročitao. 'To nam je potrebno sada!'

U jednom danu pročitao sam tekst, bilježeći gotovo svaku stranicu. Ono što sam naučio iznenadilo me, poput otkrića drevnog svitka koji je trebao biti pronađen stoljeće u budućnosti, iskopan upravo na vrijeme da spasi civilizaciju od katastrofe.

Sada znam dovoljno o Lippmannu da razumijem osnovne elemente njegove rasprave s Johnom Deweyjem. Po analogiji, Lippmann je bio Platon: njegovu bi republiku vodila posebna klasa promišljenih vođa. Javnost jednostavno nije mogla znati dovoljno da donosi dobre odluke o politici ili politici. Dewey je imao demokratskije stajalište da se uz odgovarajuće obrazovanje mogu formirati zajednice znanja kako bi se postigla samouprava.

Lippmann piše neposredno nakon Velikog rata i Ruske revolucije, u vrijeme kada je znanstveno prosvjetljenje dovodilo u pitanje pogled na svijet koji su predstavljale tradicionalne religije. Njegova privrženost objektivnosti i empirizmu kritizirana je nebrojeno puta tijekom prošlog stoljeća. No, otišao sam od njegovih argumenata sa snažnim osjećajem da 'nezainteresirano izvješće' - ono koje se ne vezuje uz nikakav poseban stranački stav - zaslužuje preispitivanje, posebno u svjetlu svjetskog pokreta za provjeru činjenica koji napreduje kao protuotrov za dezinformacije i propaganda.

Ono što slijedi su odlomci iz knjige, uvedeni povremenim kratkim podnaslovom od mene, nudeći kontekst za naše vlastito vrijeme:

[Lippmann počinje citatom Benjamina Harrisa, urednika prvih američkih novina Publick Occurrences, objavljenih u Bostonu 25. rujna 1690.:

Da se nešto može učiniti prema Izlječenju, ili barem Šarmantu tog Duha Laži, koji prevladava među nama, zbog čega se ništa neće unijeti, ali ono u što imamo razloga vjerovati je istina, popravljajući najbolje Izvore za našu informaciju. A kada se pojavi bilo kakva materijalna greška u bilo čemu što se prikupi, to će se ispraviti u sljedećem. Štoviše, Izdavač ovih Pojava je spreman angažirati se, budući da postoji mnogo lažnih prijava, zlonamjerno napravljenih i raširenih među nama, ako će se bilo koja dobronamjerna osoba potruditi ući u trag takvom lažnom izvješću, sve do kako bi saznao i osudio Prvog za to, on će u ovom Radu (osim ako se ne da samo suprotno) razotkriti Ime takve Osobe, kao zlonamjernog Podizivača lažne prijave. Pretpostavlja se da se nikome neće svidjeti ovaj Prijedlog, ali onima koji namjeravaju biti krivi za tako zlikov zločin.

[Lippmann o potrebi za onim što zovemo 'transparentnost']:

“Nisam iznio nikakvu kritiku u ovoj knjizi koja nije predmet trgovine novinarima i urednicima. No, tek rijetko novinari vjeruju široj javnosti. Morat će prije ili kasnije. Nije im dovoljno boriti se protiv velikih problema, kao što mnogi od njih rade, iscrpljujući svoju dušu da dobro odrade određeni zadatak. O filozofiji samog djela treba razgovarati; vijest o vijestima treba reći.”

[O onome što zovemo 'pristranost potvrde]:

“Posebno smo skloni potisnuti sve što ugrožava sigurnost onoga čemu smo predali svoju vjernost.”

[Zbunjenost javnosti zbog nepredviđenog toka vijesti]:

“Ono što ljudi koji od studija politike čine pozivom ne mogu učiniti, čovjek koji ima sat vremena dnevno za novine i razgovor ne može se ni nadati. Mora uhvatiti riječi i naslove ili ništa.”

“Vijesti dolaze iz daljine; dolazi u nedoumici, u nepojmljivoj zbrci; bavi se stvarima koje nije lako razumjeti; dolazi i asimiliraju ga zaposleni i umorni ljudi koji moraju uzeti ono što im je dano. Svaki odvjetnik s osjećajem za dokaze zna koliko takve informacije nužno moraju biti nepouzdane.”

[Bijeg od odgovornosti za dezinformacije]:

“Ako lažem u parnici koja se odnosi na sudbinu krave mog susjeda, mogu ići u zatvor. Ali ako slažem milijun čitatelja u stvarima koje se tiču ​​rata i mira, mogu slagati glavu i, ako odaberem pravi niz laži, biti potpuno neodgovoran.”

[Problem popravljanja istine kada su vijesti složene i suptilne]:

“Mehanizam opskrbe vijesti razvio se bez plana i u njemu ne postoji niti jedna točka u kojoj se može fiksirati odgovornost za istinu. Činjenica je da podpodjelu rada sada prati i podjela novinske organizacije. Na jednom kraju je očevidac, a na drugom čitatelj. Između njih dvoje je golemi, skupi aparat za odašiljanje i montažu. Ovaj stroj s vremena na vrijeme radi izvanredno dobro, osobito u brzini kojom može izvijestiti o rezultatu utakmice ili transatlantskom letu, ili smrti monarha, ili rezultatu izbora. Ali tamo gdje je pitanje složeno, kao na primjer u pitanju uspjeha politike, ili društvenih prilika među stranim narodom - to jest, gdje pravi odgovor nije ni da ni ne, već suptilan, i stvar uravnoteženih dokaza — podpodjela rada uključena u izvješće ne uzrokuje kraj nereda, nesporazuma, pa čak i pogrešnog predstavljanja.”

[Kako navike skupljača vijesti mogu ograničiti pristup istini]:

“Sada novinar, ako želi zarađivati ​​za život, mora njegovati osobne kontakte s očevicima i privilegiranim doušnicima. Ako je otvoreno neprijateljski nastrojen prema onima na vlasti, prestat će biti novinar osim ako u najužem krugu ne postoji oporbena stranka koja ga može prenijeti vijestima. Ako to ne uspije, znat će dragocjeno malo o tome što se događa.”

[Novinari su rijetko očevici. Vijesti se filtriraju mnogo puta prije nego što dođu do građana.]

“Čini se da većina ljudi vjeruje da su, kada sretnu ratnog dopisnika ili posebnog pisca s Mirovne konferencije, vidjeli čovjeka koji je vidio stvari o kojima je pisao. Daleko od toga. Nitko, na primjer, nije vidio ovaj rat. Ni ljudi u rovovima ni zapovjedni general. Ljudi su vidjeli svoje rovove... ponekad su vidjeli neprijateljski rov, ali nitko, osim avijatičara, nije vidio bitku. Ono što su dopisnici povremeno vidjeli bio je teren na kojem se vodila bitka; ali ono što su iz dana u dan izvještavali bilo je ono što im je rečeno u središnjici za tisak, a od toga samo ono što su smjeli reći.”

[Ograničenja za urednike koji donose odluke o vijestima]:

“Kada prijava stigne do urednika, dolazi do još jednog niza intervencija. Urednik je čovjek koji možda o nečemu zna sve, ali teško da se od njega može očekivati ​​da zna sve o svemu. Ipak, on mora odlučiti pitanje koje je važnije od bilo kojeg drugog u formiranju mišljenja, pitanje na koje treba usmjeriti pažnju.”

[Novine kao 'biblija demokracije']

“Vijesti dana kada dođu do novinskog ureda nevjerojatna su mješavina činjenica, propagande, glasina, sumnji, tragova, nada i strahova, a zadatak odabira i naručivanja te vijesti jedan je od uistinu svetih i svećeničkih ureda. u demokraciji. Jer novine su doslovno biblija demokracije, knjiga po čemu narod određuje svoje ponašanje. To je jedina ozbiljna knjiga koju većina ljudi čita. To je jedina knjiga koju čitaju svaki dan.”

[Urednici nasljeđuju rutine i odgovore koji ograničavaju njihovu viziju vijesti]:

“Kada upoznate stranačku i društvenu pripadnost novina, možete s priličnom sigurnošću predvidjeti perspektivu u kojoj će vijest biti prikazana. Ova perspektiva nipošto nije posve namjerna. Premda je urednik uvijek mnogo sofisticiraniji od svih osim manjine njegovih čitatelja, njegov vlastiti osjećaj relativne važnosti određen je prilično standardiziranim konstelacijama ideja. Vrlo brzo počinje vjerovati da je njegov uobičajeni naglasak jedini mogući. “

“Ali nećemo puno pogriješiti ako kažemo da se [urednik] bavi vijestima u odnosu na prevladavajuće običaje svoje društvene skupine. Ti su običaji naravno u velikoj mjeri proizvod onoga što su govorile prethodne novine; a iskustvo pokazuje da je za izlazak iz tog kruga u raznim vremenima bilo potrebno stvarati nove oblike novinarstva, kao što su nacionalni mjesečnik, kritički tjednik, cirkular, plaćene reklame ideja, kako bi se promijenite naglasak koji je postao zastario i naviknut.”

[Propaganda i njezine posljedice definirane]:

“U ovaj... sve lošiji mehanizam, ubačena je, osobito od izbijanja rata, još jedna čudna stvar — propaganda. Riječ, naravno, pokriva mnoštvo grijeha i nekoliko vrlina. Vrline se mogu lako odvojiti i dati im drugo ime, bilo reklama ili zagovaranje.”

“Dakle, ako Nacionalno vijeće Belgravije želi izdavati časopis iz vlastitih sredstava, pod vlastitim glasom, zagovarajući pripajanje Thrumsa, nitko se neće protiviti. Ali ako, u prilog tom zagovaranju, daje novinarima priče koje su laži o zločinima počinjenim u Thrumsu; ili, što je još gore, ako se čini da te priče dolaze iz Ženeve ili Amsterdama, a ne iz press službe Nacionalnog vijeća Belgravije, onda Belgravia provodi propagandu.”

“Sada je očita činjenica da od problematičnih područja svijeta javnost nije primila praktički ništa što nije propaganda. Lenjin i njegovi neprijatelji kontroliraju sve vijesti o Rusiji i nijedan sud ne bi prihvatio bilo koje svjedočanstvo kao valjano u parnici za utvrđivanje posjeda magarca.”

[Ograničene perspektive medijskih elita]:

“Theodore Roosevelt … [je] rekao da razmišljamo nacionalno. Nije lako. Lako je ponoviti što govore oni ljudi koji žive u nekoliko velikih gradova i koji su sebe konstituirali kao jedini pravi i autentični glas Amerike. Ali izvan toga je teško. Živim u New Yorku i nemam pojma što Brooklyn zanima.”

[Neprijatan način na koji država i vijesti gledaju na imigranta (!)]

“Ne razmišljamo nacionalno jer se činjenice koje se broje ne izvještavaju sustavno i ne prezentiraju u obliku koji možemo probaviti. Naše najveće neznanje događa se tamo gdje imamo posla s imigrantom. Ako uopće čitamo njegov tisak, to je da se u njemu otkrije ‘boljševizam’ i da se sumnjom ocrne sve imigrante. Za njegovu kulturu i njegove težnje, za njegove visoke darove nade i raznolikosti, nemamo ni očiju ni ušiju. Imigrantske kolonije su poput rupa na cesti koje nikada ne primjećujemo dok se ne spotaknemo o njih. Zatim, budući da nemamo aktualne informacije i pozadinu činjenica, mi smo, naravno, nediskriminirajući objekti svakog agitatora koji se odluči laprdati protiv 'stranaca'.”

[Opasnost od demagoga]:

“Sada su ljudi koji su izgubili kontrolu nad relevantnim činjenicama svog okruženja neizbježne žrtve agitacije i propagande. Nadriliječnik, šarlatan, džingo i terorist mogu cvjetati samo tamo gdje je publici uskraćen neovisan pristup informacijama. Ali tamo gdje sve vijesti dolaze iz druge ruke, gdje su sva svjedočanstva nesigurna, ljudi prestaju odgovarati na istine, nego jednostavno odgovaraju na mišljenja. … Cijela referenca misli postaje ono što netko tvrdi, a ne ono što zapravo jest.”

[Rođenje eho komore]:

“I tako, budući da su lišeni bilo kakvog pouzdanog načina da znaju što se zapravo događa, budući da je sve na planu tvrdnji i propagande, oni vjeruju u ono što im najviše odgovara.”

[O moći i važnosti objektivne činjenice]:

“Kardinalna činjenica uvijek je gubitak kontakta s objektivnim informacijama. O tome ovisi javni i privatni razum. Ne ono što netko kaže, ne ono što bi netko želio da je istina, već ono što je tako izvan svih naših mišljenja, čini probni kamen našeg razuma.”

'Jer, u krajnjoj liniji, demagog, bilo desnice ili ljevice, svjesno ili nesvjesno je neotkriven lažov.'

“Ne može postojati sloboda za zajednicu kojoj nedostaju informacije pomoću kojih bi otkrila laži.”

“Možda je loše potisnuti određeno mišljenje, ali stvarno je smrtonosna stvar potisnuti vijest. U vrijeme velike nesigurnosti, određena mišljenja koja djeluju na nestabilne umove mogu uzrokovati beskrajnu katastrofu.”

“Želja za znanjem, nesklonost da budete prevareni i da se igrate s njima, zaista je snažan motiv, a to je motiv koji se najbolje može uključiti u stvar slobode.”

[Demokracija ovisi o dogovorenoj metodi saznanja]:

“Postoji samo jedna vrsta jedinstva moguća u svijetu tako raznolikom kao što je naš. To je jedinstvo metode, a ne cilja; jedinstvo discipliniranog eksperimenta. … Uz zajedničku intelektualnu metodu i zajedničko područje valjanih činjenica, razlike mogu postati oblik suradnje i prestati biti nepomirljivi antagonizam.”

“U ovom pogledu sloboda je naziv koji dajemo mjerama kojima štitimo i povećavamo istinitost informacija na temelju kojih djelujemo.”

“Istinska mišljenja mogu prevladati samo ako su poznate činjenice na koje se odnose; ako nisu poznate, lažne su ideje jednako učinkovite kao i istinite, ako ne i malo učinkovitije.”

“Zadaća slobode... spada otprilike u tri poglavlja, zaštita izvora vijesti, organizacija vijesti tako da budu razumljive i obrazovanje ljudskog odgovora.”

[Više o transparentnosti i odgovornosti od novinara]:

“Koliko je daleko korisno ići u utvrđivanju osobne odgovornosti za istinitost vijesti? Mnogo dalje, sklon sam pomisliti, nego što smo ikada otišli. Trebali bismo znati imena cijelog osoblja svakog časopisa. Iako nije nužno, pa čak ni poželjno da svaki članak bude potpisan, svaki članak treba biti dokumentiran, a lažna dokumentacija bi trebala biti nezakonita.”

[Važnost samopolicije kao odgovor na nepovjerenje javnosti]

“Svugdje postoji sve ljutitije razočaranje u tisak, rastući osjećaj da smo zbunjeni i zavedeni; i mudri izdavači neće puh-puh ove predznake. ... Ako se sami izdavači i autori ne suoče s činjenicama i ne pokušaju se s njima suočiti, jednog dana će Kongres, u naletu ćudi, potaknut ogorčenim javnim mnijenjem, sjekirom operirati tisak.”

[Važnost izgradnje profesionalizma praktičara vijesti]

„Koliko daleko možemo ići u pretvaranju novinskog poduzeća iz nasumične trgovine u discipliniranu profesiju? Mislim da je prilično daleko, jer je potpuno nezamislivo da društvo poput našeg zauvijek ostane ovisno o neobučenim slučajnim svjedocima.”

“Prenošenjem vijesti vode ljudi mnogo manjeg kalibra. Njime se bave takvi ljudi jer izvještavanje nije dostojanstvena profesija u koju će ljudi uložiti vrijeme i troškove školovanja, već nedovoljno plaćen, nesiguran, anonimni oblik mukotrpnog rada, koji se provodi po principu 'uhvati-uhvati-can'. Samo pričanje o novinaru u smislu njegove stvarne važnosti za civilizaciju nasmijat će novinare. ... Nikakva količina novca ili truda utrošenog na osposobljavanje pravih ljudi za ovaj posao ne bi se mogla izgubiti, jer zdravlje društva ovisi o kvaliteti informacija koje prima.”

[Dostojanstvo novinarske karijere]

“Bolji smjer [od zahtjeva za novinarsko obrazovanje] je da se odlučimo da u izvještavanje pošaljemo generaciju muškaraca [a sada, naravno, žena] koji će čistom superiornošću otjerati nesposobne iz posla. To znači dvije stvari. To znači javno priznanje dostojanstva takve karijere, tako da će ona prestati biti otpad nejasno talentiranih. Uz ovo povećanje prestiža mora ići i profesionalna izobrazba u novinarstvu u kojoj je ideja objektivnog svjedočenja kardinalna.”

['Znanost' o novinarstvu]

“Cinizam zanata treba napustiti, jer istinski obrasci novinarske prakse nisu ulizice koje hvataju vijesti, već strpljivi i neustrašivi ljudi znanosti koji su se trudili vidjeti što svijet zapravo jest. Nije važno što vijest nije podložna matematičkoj konstataciji. Zapravo, samo zato što su vijesti složene i skliske, dobro izvještavanje zahtijeva primjenu najviših znanstvenih vrlina. To su navike da se izjavi ne pripisuje više vjerodostojnosti nego što to jamči, dobar osjećaj za vjerojatnosti i oštro razumijevanje kvantitativno važnih pojedinih činjenica.”

[Zašto su riječi važne za novinarstvo i demokraciju]

“Usko srodna obrazovanju u testu vjerodostojnosti je rigorozna disciplina u korištenju riječi. Gotovo je nemoguće precijeniti zbrku u svakodnevnom životu uzrokovanu čistom nesposobnošću korištenja jezika s namjerom. Prezrivo govorimo o 'pukim riječima'. Ipak, kroz riječi se odvija cijeli golemi proces ljudske komunikacije. Prizore, zvukove i značenje gotovo svega čime se bavimo kao 'politikom' ne učimo iz vlastitog iskustva, već kroz riječi drugih. Ako su te riječi besmislene grudice nabijene emocijama, umjesto glasnika činjenica, svaki smisao za dokaze se kvari. … Mjera našeg obrazovanja kao naroda je to što su mnogi od nas savršeno zadovoljni živjeti svoje političke živote u ovom lažnom okruženju neanaliziranih riječi. Za novinara je abrakadabra kobna. Sve dok se time bavi, on je sama lakovjernost, ne vidi ništa od svijeta i živi, ​​takoreći, u dvorani ludih ogledala.”

[Kako izgleda svrsishodna objektivnost]

“… [Reporteru] treba opći osjećaj onoga što svijet radi. Naglašeno, on ne bi trebao služiti cilju, ma koliko dobar. U svojoj profesionalnoj djelatnosti nije njegova briga čiji je vol izboden. ... Ima mjesta, i postoji potreba, za nezainteresirano izvještavanje.... Dok reporter neće služiti ničemu, on će imati postojan osjećaj da je glavna svrha 'vijesti' omogućiti čovječanstvu da uspješno živi prema budućnosti.'

[Što znači boriti se za istinu]:

“Uvjeren sam da ćemo postići više boreći se za istinu nego boreći se za naše teorije. To je bolja lojalnost. Skromniji je, ali je i neodoljiviji. Iznad svega je poučno. Jer pravi neprijatelj je neznanje koje trpimo svi mi, konzervativci, liberali i revolucionari.”

“Upravljanje javnim informacijama prema većoj točnosti i uspješnijoj analizi je autocesta slobode.”

[Ispuštanje mikrofona]:

„Napredovat ćemo kada se naučimo poniznosti; kada smo naučili tražiti istinu, otkriti je i objaviti; kad nam je više stalo do toga nego do privilegije raspravljati o idejama u magli neizvjesnosti.”