Evo kako izgleda svijet bez slobodnog tiska. Vjerujte nam - znamo.

TV novinari se okupljaju oko karte koja prikazuje tursku operaciju u Siriji dok rade na vrhu brda u Ceylanpinaru, provinciji Sanliurfa, na jugoistoku Turske, u blizini sirijske granice u listopadu. Turska je vodeći zatvor za novinare u svijetu. (AP Photo/Lefteris Pitarakis)

Napomena urednika: Amanda Bennett je direktorica Glasa Amerike, dijela vladine agencije koja nadzire sve nevojne, američke međunarodne radiodifuzije. Financiran od strane Kongresa, VOA proizvodi digitalni, TV i radio sadržaj na 47 jezika koji se distribuira pridruženim postajama diljem svijeta. Novinari u sjedištu VOA-e u Washingtonu, D.C., rade s globalnom mrežom dopisnika i stringera kako bi izvještavali o američkim i međunarodnim pitanjima. Dužnosnicima američke vlade zabranjeno je miješanje u objektivno, neovisno izvještavanje vijesti od strane Glasa Amerike.

Ovo djelo je adaptirano iz govora koji je održala u National Press Clubu u listopadu 2019., kada je nagrađena nagradom Fourth Estate.

Ponekad, za cjeloživotnog američkog novinara, zabrinutost zbog prijetnji slobodnom tisku izgleda pomalo kao riba koja brine o isušivanju oceana. Tijekom cijele naše karijere - i za mnoge od nas, cijeli naš život - živjeli smo i radili tako duboko u društvu sa slobodnim tiskom da smo zaboravili, ako smo ikada znali, koliko je to izvanredno.

Brinemo se o prijetnjama slobodnom tisku u našoj zemlji – ali još uvijek velikom većinom pišemo, govorimo, kritiziramo i istražujemo korupciju, pristranost, nasilje, predrasude i sve vrste nedjela i znamo da će naš rad često dovesti do akcije – i ta akcija je pobijedila nemoj biti zatvorska kazna ili mučenje.

Život uistinu bez slobodnog tiska? Teško je to stvarno zamisliti.

Ipak, danas s mjesta gdje sjedim pred kraj vrlo duge novinarske karijere, osjećam se pomalo kao George Bailey. Jer svaki dan vidim nešto što inače ne bih mogao vidjeti: mogu vidjeti kakva bi bila naša zemlja – kakav bi bio svijet – da nemamo Prvi amandman. Kad ne bismo imali Četvrti stalež. Da nismo imali novinare, i novinarstvo. Da nismo imali blagoslovljenu privilegiju živjeti u zemlji s Prvim amandmanom u društvu koje to još uvijek shvaća ozbiljno.

Zato što sam se ovih dana našao na izvanrednom mjestu, na poslu koji nikad nisam očekivao da ću obavljati, u organizaciji za koju sam skoro zaboravio da postoji, radeći posao za koji nisam znao da ga treba obaviti. Ja sam direktor Glasa Amerike, novinske organizacije koju financiraju američki porezni obveznici i koja dopire do više od 280 milijuna ljudi u više od 60 zemalja na 47 jezika — na televiziji, radiju i svim vrstama digitalnih sredstava o kojima znate — i mnoge za koje nikad niste čuli.

Pridružio sam se Glasu Amerike nakon duge karijere u The Wall Street Journalu, uključujući i mjesto šefa ureda u Pekingu; kao urednik ili glavni urednik za tri regionalna lista — The Oregonian u Portlandu, Oregon; The Lexington (Kentucky) Herald-Leader; i The Philadelphia Inquirer — i konačno kao kreator globalnog istraživačkog tima na Bloomberg Newsu.

Vidio sam puno toga u svim tim poslovima, diljem svijeta. Ali uvijek sam bio zaštićen. Imali smo slobodnu štampu. Svijet koji ja vidim s ovog mjesta u VOA je svijet koji je manje pošten. Manje brinu o pravima svojih građana - često brutalno. U našoj zemlji s pravom nam je stalo do jaza između bogatih i siromašnih - ali u svijetu bez slobodnog tiska postoji potpuna okrutnost dok despoti otimaju imovinu jedne zemlje kao svoju.

I zamislite samo kako je živjeti u svijetu u kojem tisak nije samo neuredan, neposlušan i sve više polariziran. Zamislite svijet u kojem ne možete vjerovati ničemu - ničemu - onome što čitate, čujete ili vidite u medijima svoje zemlje. Gdje je svaka riječ pažljivo kalibrirana kako biste vjerovali da je gore dolje, desno je lijevo, loše je dobro, dobro je loše i — kako kažu — otpor je uzaludan.

Kako ja znam? Jer svijet bez slobodnog tiska je mjesto gdje moji kolege i ja ovdje u VOA živimo svaki dan. Znate one liste koje Freedom House objavljuje svake godine neslobodnih zemalja? Pa, izbrojite otprilike 50 ili 60 zemalja od dna i eto ga: našu publiku. Kina. Rusija. Iran. Purica. Sjeverna Koreja.

evo što radimo : Diljem svijeta prenosimo necenzuriranu verziju govora. Nečuveni stavovi oporbenih stranaka. Priče o nestalim učiteljima, političarima, novinarima - ponekad čak i cijele populacije. I također svijetu pokazujemo Ameriku u svoj svojoj veličini, ali i njezinim manama i manama. Neovisni smo kao i sva mjesta na kojima sam prije radio i — kako kažemo — emitiramo Prvi amandman.

Radimo vijesti. Tekuće događaje. Razgovorne emisije. Ženski programi. Zdravstveni programi. Tehnički programi. Na kineskom, bambaru, ruskom. farsi. Lingala. Hausa. Ukrajinski. tibetanski. I 39 drugih jezika, za mnoge od kojih se kladim da nikada niste čuli. Znam da nisam kad sam počeo raditi ovdje.

U velikom dijelu svijeta - većem dijelu nego što svi možemo zamisliti - MI SMO slobodan tisak. Ne samo to, mi smo i sama ideja da slobodan tisak uopće može postojati.

Jer slobodan tisak nije ništa više od ideje.

Svaki dan ovdje u VOA-i tražimo od ljudi da ostave po strani svoje strahove i predrasude i daju sve od sebe da pošteno emitiraju i službenu liniju diktatura i onih koji joj se protive. Tražimo od njih da pošteno izvještavaju o ljudima koji su možda godinama bili neprijatelji njihove obitelji, kao što je traženje novinara iz Mjanmara da ignoriraju bijes i izrugivanje rodbine i prijatelja kod kuće kako bi Rohingya pošteno protresli. Ili hrabriti negodovanje vlasti diljem svijeta pišući nepristrasno o oporbi.

Tražimo od njih da to učine čak i kada se radi o misterioznom automobilu parkiranom ispred njihovih domova u Kini ili kada ih pogode gumeni meci u Hong Kongu. Kada je čak i dobivanje hrane i vode borba kao što je to u Venezueli. Čak i kada ih guraju, guraju, zatvaraju, hapse - kao što su naši tibetanski novinari nedavno bili u Indiji. Čak i kada ih auto-bomba za dlaku promaši u kurdskom području Sirije i da, ponekad... kao u Somaliji... čak i kada ne.

Svi govorimo o hrabrom novinarstvu. Oni od nas u mojoj generaciji odrasli smo u sjeni Vijetnama. Vidjeli smo razrednu tučnjavu dok su se sukobili policajci i učenici. Crnci se bore protiv bijelaca, bijelci se bore protiv crnaca. Cijeli gradovi izgorjeli su do temelja. Nacionalna garda naše zemlje okrenula se protiv vlastitih građana. Naša vlast prožeta korupcijom i stavljena na koljena lažima, sumnjom i zlobom. Besmislen rat koji je koštao toliko života.

Koliko nas je onda i sada praktički idealizam, želja za hrabrim novinarstvom natjerala u ovaj posao? Znam da sam poput većine vas koji ovo čitate: postati novinar jer smo željeli učiniti svijet boljim mjestom. Gradili smo svoje živote i karijere na razotkrivanju nedjela. I čineći to, tijekom desetljeća igrali smo - i nastavljamo igrati - veliku ulogu u pomaganju da naša demokracija ostane zapanjujuće poštena. Zapanjujuće besplatno. Zapanjujuće posvećen konceptu da vlada NE smije biti korumpirana. Da tvrtke trebaju napraviti stvari koje rade ono što kažu da će učiniti, a ne povrijediti ljude. Da poduzetnici i žene i državni dužnosnici u koje polažemo svoje povjerenje trebaju odgovarati. Da smo država i narod kojim vladaju zakoni i principi.

Bavimo se idealističkim, hrabrim novinarstvom.

Ali stvarno, za mene uopće nije bilo hrabrosti. Sve je to bila privilegija. Bila mi je privilegija što sam mogao cijeli svoj život provesti u skladu s vrijednostima za koje znam da svi njegujemo. Da znam da me neću dočekati ista sudbina s kojom su se suočili mnogi moji sada kolege u svojim domovinama. Da budem pritvoren zbog mog rada. Pretučen. Mučen. Neka moju rodbinu pokupe ili čak ubiju. Moji kolege došli su ovdje raditi u VOA zbog privilegije da svojim zemljama daju okus privilegije u kojoj smo uživali cijeli život.

A najveća privilegija od svih za mene?

To uopće nije privilegija.

To je pravo.

Mi koji smo imali tu privilegiju živjeti svoje vrijednosti dugujemo onima koji dolaze pored kako bi osigurali da i oni mogu. A to znači ne samo ovdje u SAD-u, već u cijelom svijetu. Ovdje u VOA-i imamo izvanredno pravo raditi svoj posao kao što svi drugi novinari rade svoj posao, zaštićeni zakonima koje ljudi unutar i izvan redakcija i studija VOA-e shvaćaju vrlo ozbiljno.

Pa ipak, i ovdje, snage koje prijete slobodnom tisku i u inozemstvu i u zemlji prijete i našim novinarima. Ako ljudi ne razmišljaju ozbiljno o tome što znači biti gotovo cijeli slobodni tisak za cijelu državu, onda nikoga neće biti briga hoćemo li biti napadnuti, zatvoreni ili izbačeni. Ako ljudi nastave vjerovati da VOA već samo izbacuje propagandu, tada nitko neće biti tu da brine hoće li jednog dana biti prisiljen na to.

Amanda Bennett je direktorica Glasa Amerike.