Mučno jadikovanje južnjačkog urednika na pogrebu Martina Luthera Kinga Jr.

Na ovaj Dan Martina Luthera Kinga mlađeg smatrali smo da bi bilo prikladno pogledati neke od novinarskih radova iz njegovog doba i pokušati pronaći način da istražimo emocije oko njegove smrti od metka ubojice 4. travnja 1968. godine.

Nismo morali tražiti jako daleko. Roy Peter Clark s Instituta Poynter bio je suurednik knjige iz 2002. pod nazivom “The Changing South of Gene Patterson”. (Povjesničar Raymond Arsenault bio je drugi urednik.)

Patterson, koji je naslijedio Nelsona Poyntera na mjestu predsjednika Times Publishing Co., u čijem je vlasništvu Poynter Institute, pisao je uvodnike za Ustav Atlante od 1960. do 1968., od kojih su mnogi bili usmjereni na građanska prava.

Rođeni Gruzijac i bivši zapovjednik tenkova u 3. armiji Georgea S. Pattona u Drugom svjetskom ratu, pisao je sa žarom pokušavajući uvjeriti svoje kolege južnjake da učine ono što je ispravno. Jednom je zamolio čitatelje da pošalju novac za obnovu dvije spaljene crne crkve, pozivajući ih da pokažu da Gruzijci, a ne Sjevernjaci, mogu izvršiti reparacije. Učinili su to, s novčićem ovdje i dolarom tamo.

Iako je Patterson elokventno pisao neposredno nakon Kingova ubojstva, mi smo odabrali ovo djelo za prikaz jer govori o njegovoj nadi da će bijelci shvatiti štetu koju su učinili. (Patterson je rekao Clarku da su ga pustili na sporedna vrata kako bi prisustvovao službi.)

(Kao što možete vidjeti, neki od jezika potječu iz tog doba, a urednici su ga odlučili ne mijenjati.)

10. travnja 1968. godine
Spomenica za dr. Kinga

Televizija baš i ne zatvara udaljenost. Morate biti unutar baptističke crkve Ebenezer, među intenzivno ljudskom obitelji zvanom crnački narod, dok pjevaju, 'Tiho i nježno, Isus zove' nad tijelom njihovog mrtvog brata - među njima u vrućini crkvica u kojoj se suze miješaju sa znojem i u kojoj drhte usne pjevača zbora.

Morate sjesti između ožalošćenih i dodirnuti ramena s njima u gomili i osjetiti kako vam toplina prodire kroz cipele s vrućeg pločnika dok marširate s njima iza kovčega, savršeno pripremljenog, vučenog vagonom s dvije mazge .

TV to uopće ne hvata. Naprotiv, mislim da simbolizira ono što je nevolja. Gledaš ih iz daljine. Oni su tada samo slika. To vam daje iluziju da ih poznajete. Ne poznajete ih dok im se ne pridružite, i ne pogledate im u lice, a bijeli Amerikanci to još nisu učinili.

Morate biti tamo u klupama za sprovod dr. Martina Luthera Kinga mlađeg da biste saznali punu istinu - da smo mi bijelci počinili monstruoznu nepravdu otjeravši ljude koje čak i ne poznajemo, i povrijedivši ih iz straha rođen iz našeg neznanja. Apsurdno je bojati ih se.

Ožalošćeni čekaju da uđu na Kingov sprovod. (fotografija AP datoteke)

Zasigurno su to najnježniji ljudi, ljudi koji najviše vole, ljudi najdubljeg oprosta i vjere u cijeloj ovoj zemlji. A imali su tako malo, ovi štovatelji čija je skromna crkva od crvene cigle lišena svake elegancije, njezina stubišta koja su obložena daskama izgledaju domaće, iako su oslikana s ljubavlju.

Tretirali smo ih kao da su na neki način opasni - ovim našim lojalnim, toplim, širokim srcem, ranjivim susjedima koji su tako malo tražili od Amerike, a dobili mnogo manje. Demagozi su ih klevetali sve dok se mi nekako nismo zaslijepili za skromni dar prijateljstva koji nam nude. Njihovu mrsku, nasilnu podklasu, koja je samo pandan bijeloj nasilnoj podklasi, zgrabili smo kao nedostojan izgovor za klevetu njihove boje kože.

Morate biti među njima da biste primili puni utjecaj glupih nedjela koje smo počinili u našim srcima i svojim djelima. Odjednom shvaćate da ovi nježni ljudi nisu bili željni insistirati na zahtjevima za pravima; bojali su se. Kao čin volje oni moraju ugušiti strahove koje mi bijelci niti ne razumijemo prije nego što se natjeraju da izazovu bijelca. A mi, koji ih i ne poznajemo, usudili smo se ogorčiti kada im je dr. King dao hrabrost prihvativši naše kazne, a na kraju i našu smrt. Svi smo ga, u ovom ili onom stupnju, proklinjali da nam je bojkotom autobusa i sjedenjima, slobodarskim vožnjama i marševima poremetio život. Ali sada kada ovi dobri i nježni ljudi koje smo maltretirali mogu glasati, sjediti u čekaonicama, jesti ručak gdje su gladni, i dostojanstveno smještati svoju djecu bilo gdje u autobusu, trebalo bi nas svladati gorko kajanje što nećemo vidi pravednost ovih stvari dok nam nije pokazao.

Nećemo čak ni sada vidjeti silnu nepravdu koju nastavljamo nanositi tim ljudima koji još vjeruju u nas osim ako nas smrt dr. Kinga ne nauči da ubuduće moramo biti među njima, poznavati ih, uzeti ih za ruke i hodati s njima kao ljudi čije će nas prijateljstvo oplemeniti. Njihova vjera u nas je dublja od vjere koju smo pokazali u sebe, i trebali bismo se duboko sramiti okrutnosti koje smo ponudili u zamjenu za takvo povjerenje i ljubav. Posao, stanovanje, obrazovanje samo su programi. Poznavanje i ljubav prema bližnjima potreban je spomen dr. Kinga. A to je tako lako, kada ste među njima.