Šala ili uvreda?

Moj tata je jednom pokušao dati neki očinski savjet.

'Sine', rekao je, 'nikad ne bi trebao pričati o nečemu o čemu ne znaš.'

“Tata”, odgovorio sam s određenom zabrinutošću, “to će izrezati 90 posto svih mojih razgovora.”

Zastao je. Zatim se nagnuo da ga mogu jasno čuti.

'Sine', rekao je, 'to je ideja.'

Kad pričam ljudima o toj razmjeni, obično se smiju. I ja isto. Ali onda sam dobro poznavao svog oca. Znao sam odakle dolazi. I poznavao me.

Nisam siguran da bi mi takav pokušaj humora bio smiješan da je netko drugi ispričao taj vic o meni. Pogotovo ne nekoga koga nisam tako dobro poznavao. I tko me nije poznavao.

Što se tiče humora, ono što mene veseli, može vas naljutiti.

Pitajte samo urednike studentskih novina na Sveučilištu Carnegie Mellon i Sveučilištu Nebraska u Omahi.

Studentski urednici u Carnegie Mellonu nedavno su ugasili svoje novine, Tartan , do kraja semestra nakon prosvjeda usmjerenih na crtić s rasnim vrijeđanjem protiv Afroamerikanaca. Crtić se pojavio u prvoaprilskom izdanju, koje je također nudilo poeziju o silovanju učiteljice i sakaćenju žene, uz ilustraciju ženskih genitalija.

Sveučilište je stvorilo komisiju za ispitivanje što se dogodilo a urednici su se suočili ispitivanje od strane svojih kolega studenata.

Na Sveučilištu Nebraska u Omahi, studentski urednici of Gateway ismijavao Afroamerikance, identificirajući zasebno izdanje njihova lista kao 'Ghettoway.'

U oba slučaja, urednici su rekli da njihova prvoaprilska izdanja trebaju biti duhovita, a ne ponižavajuća za one koji su na meti njihove objave šale. Ali brojni ljudi koji su čitali njihova izdanja nisu shvatili šalu.

Nestašluke ovih novina i reakcije koje su izazvale privukle su pozornost stručnih novina i novinskih službi. Novinari koji su me nazvali željeli su znati što mislim o etici u objavljivanju prvoaprilskih izdanja.

Jedan me novinar želio utvrditi je li prvoaprilski humor koji je ismijavao ljude prikladan novinski pothvat. Dao sam tom novinaru konačan odgovor: Ovisi.

Ovisi o tome hoće li te novine sebe vidjeti kao ozbiljno sredstvo za širenje vijesti ili se vide kao sredstvo satire i humora. Mislim da publikacije poznate po tome što redovito objavljuju satiru imaju veće šanse da im ljudi daju malo slobode.

Konvencionalne novine suočavaju se s drugačijim izazovom.

Nije da ne mogu objavljivati ​​šaljive priče. Ali za to je potrebno nešto i od onih koji objavljuju takav humor i od onih koji ga čitaju. Novine moraju dobro poznavati sebe i svoje čitatelje. A čitatelji moraju dobro poznavati novine i gdje se nalaze. Čitatelji također moraju znati svrhu humora.

Ali čak i tada postoji rizik da ga čitatelj neće 'shvatiti'. Da će doći do raskida između humora i humornog. Neki bi mogli vidjeti prekid veze onako kako ga je opisao Malcolm Muggeridge: “Dobar ukus i humor su kontradiktorni u terminima, poput čedne kurve.”

Jesmo li postali toliko politički korektni, socijalno osjetljivi i novinarski slabašni da se ne možemo našaliti ili prihvatiti?

Želio bih sugerirati da kada sami sebe napravimo glavnim dijelom šale, to ide lakše. Ljudi se mogu smijati s nama. Zamislite Davea Barryja. U ranijem razdoblju Art Buchwald.

Ali kad se rugamo drugima, činimo to na svoju opasnost. Mete takvih šala mogu se zapitati je li takva zabava zamišljena bezbrižno ili maskira određene predrasude, stereotipe i predrasude. 'Humor je također način da se kaže nešto ozbiljno', T.S. napisao je Eliot.

Neki bi mogli reći da se u prošlosti činilo lakšim objavljivati ​​prvoaprilska izdanja ili ismijavati druge. Moj osjećaj tog stava je da su jedini ljudi koji su mislili da je smiješan bili ljudi koji su objavili humor. Oni koji nisu voljeli biti u manjini ili nisu imali glasa ili su bili ignorirani kada su se žalili.

Danas se čini da svi imaju svoj glas, a ne žele ga koristiti. Nekima bi to moglo otežati zabavu i objavljivanje humora. Za druge može jednostavno biti da žele biti poštovani i da im omalovažavajući humor više nije prihvatljiv.

Dakle, što nam je činiti? Možda možemo poslušati što je jednom napisao veliki američki humorist James Thurber: “Duhoviti se rugaju drugim osobama; satiričar ismijava svijet; humorist se ruga sam sebi, ali se pritom poistovjećuje s ljudima – to jest s ljudima posvuda, ne da bi ih razdvojio, nego jednostavno da bi otkrio njihovu pravu prirodu.”

Sada, jesam li vam pričao o vremenu kada sam…